Dijete i kako nam se dogodila takva sreća?!?

Prekrasno je da na ovom posebnom mjestu u svemiru interneta imam sreću pisati trudnicama, budućim mamama, mamama po srcu i duši…. Hvala Vam na tome <3

Voljela bih, na početku ovog blogovskog putovanja, proći kroz svijet promišljanja o začeću i predstaviti Vam kako smo šaroliko društvo a opet tako jednaki i jedinstveni. 

U plemenu Malaya vjeruju da dijete otac formira svojim mislima u mozgu. Ono pada na očeva prsa gdje preuzima emocije a zatim bude utisnuto u utrobu majke gdje se ono smješta i raste kao sjeme. 

Pleme Trobriandera vjeruje da do začeća dolazi kada duh djeteta, ulazi u ženinu utrobu i miješa se s njenom menstrualnom krvlju.

Pisac Vladimir Megre piše o začeću djeteta kao skupu najljepših misli i osobina koje oba roditelja mogu i žele zamisliti i darivati svome djetetu. Oni sliku svojeg djeteta tako vrijedno i srčano osmišljaju da se začeće događa materijalizacijom energije ljubavi. 

Znanost nam pak govori o spajanju ženske i muške spolne stanice što smo svi učili u školi a vjera nam još dodaje duh kao najljepši začin.

A i rode nam klepeću iznad krovova.

Za mene svaka od ovih priča ima svoju težinu, ljepotu i dostojanstvo. Sve one zajedno čine priču koju volim misliti i u koju volim vjerovati kada razmišljam o svojoj djeci. 

Ipak ima još jedna misao kojoj se volim vratiti. Je li ikako moguće da su neki roditelji toliko lijepo i božanstveno dijete zamislili i predali ga onima koji će ga još nadograditi, da su naprosto svi zajedno uprli u ostvarenje rođenja i života djeteta, savršenog kakav već jest? 

Za mene je ta misao stvarnost i jedan od oblika najveće ljubavi.

Naprosto cijeli se svemir uroti da djeca dobiju baš sve najbolje za njih. Očevu mudrost i stremljenje ka višem, majčin zagrljaj, ljubav i sigurnost, snagu duhovnosti i svemira, moć misli i materijalizacije i znanje i prihvaćanje ljudskog društva.

Može li biti bolje?

Podijeli

Možda će vam se svidjeti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *